
3. maja 1759. godine Pavle i Simon Čarnojević, suvlasnici futoškog gazdinstva, zaključili su ugovor sa svojim novim naseljenim mestom Gložan. U daljem razdoblju Gložan je dobijao karakter slovačkog naselja, jer vremenom srpsko stanovništvo je u sve većoj meri odlazilo, dok se slovačko stanovništvo prirodnim priraštajem kao i dolaskom novih naseljenika povećavalo. O situaciji u Gložanu postoji popriličan materijal, naročito o drugoj polovini 18. veka dok je manje materijala za prvu polovinu, čak do 70-tih godina 19. veka. Neke od događaja (snažna oluja leta 1803, čica zima 1805. grad 1808., zemljotres 1809., poplave, suša koja je uništavale rod na poljima i prouzrokovala nestašicu letine i hleba) zabeležio je drugi evangelički pop Juraj Rohoni koji je radio u periodu od 1803. – 1831. godine u Gložanu. Takođe su kolera i požari na stanovnike Gložana ostavili tragove. Uslovi u kakvim su živeli podanici nisu bili laki, te mnogi Slovaci iz Gložana otišli su, u potrazi za boljim životom, u druga naselja. Tu nisu imali ni crkvu, ni hram, ni sveštenika pripadali su futoškoj rimsko – katoličkoj parohiji.
Krajem 18. i početkom 19. veka, kao kometovi svojim vrednim radom nisu besposličili, već su se zalagali za razvoj i unapređenje svoje evangeličke crkve, vere, prosvete i kulture. Prvi učitelj je bio skroman i požrtvovan sugrađanin Jozef Svoboda (u periodu od 1770 – 1786. godine). Od 1787. godine Gložančani su imali svog evangeličkog sveštenika Petra Jesenskog a do 1851. godine samo jednu školu.
O političkoj istoriji malo toga se zna, posebno o razdoblju druge polovine 18. i prve polovine 19. veka, jer su svi spisi nestali za vreme požara, prvi put 1846. godine a drugi put 1854. Kolera je harala ovim naseljem 1831., 1849. i 1873. godine.
Unatoč teškom životu naseljenika i njihovih potomaka Gložan beleži postupan porast slovačkog građanstva.
Na duhovnom uzdizanju slovačkog i srpskog naroda radile su dve crkve: evangelička i pravoslavna.
Narodni pokret Gložančana došao je do izražaja u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka za vreme kulpinskih Pauliniovskih i Hodžovskih izbora godine1869. i 1905.
Gložančani su učestvovali u oba svetska rata. U rat nisu odlazili vlastitom voljom, već zato što su bili primorani. Ova tvrdnja se pre svega odnosi na prvi svetski rat 1914 – 1918. godine, kada su Gložančane silnom regrutovani u austro – ugarsku vojsku. Ginuli su ne za svoje, već za interese drugih naroda.
Razpadom Austro – Ugarske nastale su dve nove države. Vojvođanski Slovaci, kao i Gložančani, našli su se ponovo kao manjina u novoformiranoj jugoslovenskoj državi.
Za vreme drugog svetskog rata koji je zahvatio i Kraljevinu Jugoslaviju, Gložančani su se uključili u antifašističku borbu. Mnogi od njih su poginuli.